• logo
  • osnovna stranica
  • Odjel za sudsku dokumentaciju i edukaciju

    Idi na sadržaj
    BosanskiHrvatskiSrpskiСрпскиEnglish

    Simić protiv Bosne i Hercegovine

    19.05.2022.

    Simić v. Bosnia and Herzegovina (br. 39764/20), 17.5.2022.

    Povreda člana 10. EK

    Aplikant je Mirko Simić, državljanin Bosne i Hercegovine koji živi u Brčkom. On je advokat.

    Predmet se odnosi na vic koji je g. Simić ispričao na sudu kako bi ilustrovao svoju kritiku postupka u kojem je on zastupao klijenta. Aplikant je kao punomoćnik tužioca u reviziji naveo: „Tačno je da je dokazivanje probatio diabolico (đavolski posao), ali ovakva tvrdnja i stav drugostepenog suda nas podsjeća na onu anegdotu kada profesor pita studenta kada je bačena atomska bomba na Hirošimu i koliko je ljudi poginulo, pa kada student odgovori tačnu brojku poginulih ljudi, onda profesor kaže to nije dovoljno kolega, imena, imena....Očigledno je drugostepeni sud postupio na ovaj način i iz tih razloga odbio žalbu tužioca u pogledu glavnog zahtjeva.“ Zbog toga je kažnjen zbog nepoštivanja suda (novčanom kaznom od 1.000 KM). Odluka je potvrđena po žalbi.

    Pozivajući se na član 10. Konvencije (sloboda izražavanja), aplikant se žali da njegova sloboda izražavanja nije ispoštovana.

    Iz obrazloženja presude Evropskog suda (paragrafi 5 do 10 presude)

    Sud prvo primjećuje da su kritičke primjedbe, koje su domaći sudovi ocijenili uvredljivim, aplikant iznio u kontekstu sudskog postupka. Drugim riječima, oni su napravljeni u okolnostima u kojima su prava njegovog klijenta, prirodno, morala biti energično branjena (vidi predmet Radobuljac protiv Hrvatske, paragraf 62). Štaviše, primjedbe su iznesene u žalbi, za razliku od kritike sudije izrečene, na primjer, u medijima (vidi Morice protiv Francuske [Veliko vijeće], br. 29369/10, paragrafi 136-38). Dakle, šira javnost nije bila upoznata sa njima. Domaći sudovi, u svom ispitivanju slučaja, nisu dali dovoljnu težinu kontekstu u kojem su navedene primjedbe.

    Štaviše, Sud nije uvjeren da bi se aplikantove primjedbe, suprotno onome što je tvrdila Vlada, mogle protumačiti kao neopravdani lični napadi s isključivom namjerom da se uvrijedi sud, ili članovi suda (vidi Čeferin protiv Slovenije, broj 40975/08, paragraf 59, 16. januar 2018. i suprotno Žugić protiv Hrvatske, paragraf 47). Zaista, njegovi komentari su bili usmjereni na način na koji je drugostepeni sud primijenio pravila o dokazivanju u slučaju njegovog klijenta. Iako je tačno da je ton osporenih primjedbi bio zajedljiv, ili čak sarkastičan, upotreba takvog tona u primjedbama o sudijama smatrana je kompatibilnom sa članom 10. (vidi predmet Morice, gore citiran, paragraf 139).

    Sud se slaže sa Vladom i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine da advokati, kao nezavisni profesionalci, igraju ključnu ulogu u osiguravanju povjerenja javnosti u sudove. Ta posebna uloga advokata u sprovođenju pravde podrazumjeva niz dužnosti; posebno, njihovo profesionalno ponašanje mora biti diskretno, pošteno i dostojanstveno (vidi predmet Morice, citiran gore, paragraf 133). Međutim, da bi građani imali povjerenje u provođenje pravde, moraju imati povjerenja u sposobnost pravne profesije da obezbijedi efektivno zastupanje.

    Gore navedeni elementi navode Sud na zaključak da razlozi koje su naveli domaći sudovi da opravdaju miješanje u aplikantovo pravo na slobodu izražavanja nisu bili „relevantni i dovoljni“. Sud ima na umu suštinski supsidijarnu ulogu sistema Konvencije (vidi, na primjer, predmet Dubská i Krejzová protiv Češke Republike [Veliko vijeće], br. 28859/11 i 28473/12, paragraf 175, ECHR 2016). Međutim, imajući u vidu propust domaćih sudova da pruže relevantne i dovoljne razloge da opravdaju miješanje u pitanju, Sud zaključuje da se ne može reći da su primijenili standarde koji su bili „u skladu sa principima sadržanim u članu 10” ili da su „svoje odluke zasnivali na prihvatljivoj procjeni relevantnih činjenica“. Sud shodno tome zaključuje da miješanje u aplikantovo pravo na slobodu izražavanja nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“.

    Ovaj nalaz čini nepotrebnim da Sud ispituje da li je iznos novčane kazne u ovom slučaju bio srazmjeran cilju kojem se težilo.

    Stoga je došlo do povrede člana 10. Konvencije.

    Prikazana vijest je na:
    Obavijest o preuzimanju sadržaja
    Napomena: U slučaju preuzimanja vijesti istu preuzeti u integralnom obliku uz navođenje izvora informacije.
    1100 PREGLEDA
    Kopirano
    Povratak na vrh

    Simić protiv Bosne i Hercegovine

    19.05.2022.

    Simić v. Bosnia and Herzegovina (br. 39764/20), 17.5.2022.

    Povreda člana 10. EK

    Aplikant je Mirko Simić, državljanin Bosne i Hercegovine koji živi u Brčkom. On je advokat.

    Predmet se odnosi na vic koji je g. Simić ispričao na sudu kako bi ilustrovao svoju kritiku postupka u kojem je on zastupao klijenta. Aplikant je kao punomoćnik tužioca u reviziji naveo: „Tačno je da je dokazivanje probatio diabolico (đavolski posao), ali ovakva tvrdnja i stav drugostepenog suda nas podsjeća na onu anegdotu kada profesor pita studenta kada je bačena atomska bomba na Hirošimu i koliko je ljudi poginulo, pa kada student odgovori tačnu brojku poginulih ljudi, onda profesor kaže to nije dovoljno kolega, imena, imena....Očigledno je drugostepeni sud postupio na ovaj način i iz tih razloga odbio žalbu tužioca u pogledu glavnog zahtjeva.“ Zbog toga je kažnjen zbog nepoštivanja suda (novčanom kaznom od 1.000 KM). Odluka je potvrđena po žalbi.

    Pozivajući se na član 10. Konvencije (sloboda izražavanja), aplikant se žali da njegova sloboda izražavanja nije ispoštovana.

    Iz obrazloženja presude Evropskog suda (paragrafi 5 do 10 presude)

    Sud prvo primjećuje da su kritičke primjedbe, koje su domaći sudovi ocijenili uvredljivim, aplikant iznio u kontekstu sudskog postupka. Drugim riječima, oni su napravljeni u okolnostima u kojima su prava njegovog klijenta, prirodno, morala biti energično branjena (vidi predmet Radobuljac protiv Hrvatske, paragraf 62). Štaviše, primjedbe su iznesene u žalbi, za razliku od kritike sudije izrečene, na primjer, u medijima (vidi Morice protiv Francuske [Veliko vijeće], br. 29369/10, paragrafi 136-38). Dakle, šira javnost nije bila upoznata sa njima. Domaći sudovi, u svom ispitivanju slučaja, nisu dali dovoljnu težinu kontekstu u kojem su navedene primjedbe.

    Štaviše, Sud nije uvjeren da bi se aplikantove primjedbe, suprotno onome što je tvrdila Vlada, mogle protumačiti kao neopravdani lični napadi s isključivom namjerom da se uvrijedi sud, ili članovi suda (vidi Čeferin protiv Slovenije, broj 40975/08, paragraf 59, 16. januar 2018. i suprotno Žugić protiv Hrvatske, paragraf 47). Zaista, njegovi komentari su bili usmjereni na način na koji je drugostepeni sud primijenio pravila o dokazivanju u slučaju njegovog klijenta. Iako je tačno da je ton osporenih primjedbi bio zajedljiv, ili čak sarkastičan, upotreba takvog tona u primjedbama o sudijama smatrana je kompatibilnom sa članom 10. (vidi predmet Morice, gore citiran, paragraf 139).

    Sud se slaže sa Vladom i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine da advokati, kao nezavisni profesionalci, igraju ključnu ulogu u osiguravanju povjerenja javnosti u sudove. Ta posebna uloga advokata u sprovođenju pravde podrazumjeva niz dužnosti; posebno, njihovo profesionalno ponašanje mora biti diskretno, pošteno i dostojanstveno (vidi predmet Morice, citiran gore, paragraf 133). Međutim, da bi građani imali povjerenje u provođenje pravde, moraju imati povjerenja u sposobnost pravne profesije da obezbijedi efektivno zastupanje.

    Gore navedeni elementi navode Sud na zaključak da razlozi koje su naveli domaći sudovi da opravdaju miješanje u aplikantovo pravo na slobodu izražavanja nisu bili „relevantni i dovoljni“. Sud ima na umu suštinski supsidijarnu ulogu sistema Konvencije (vidi, na primjer, predmet Dubská i Krejzová protiv Češke Republike [Veliko vijeće], br. 28859/11 i 28473/12, paragraf 175, ECHR 2016). Međutim, imajući u vidu propust domaćih sudova da pruže relevantne i dovoljne razloge da opravdaju miješanje u pitanju, Sud zaključuje da se ne može reći da su primijenili standarde koji su bili „u skladu sa principima sadržanim u članu 10” ili da su „svoje odluke zasnivali na prihvatljivoj procjeni relevantnih činjenica“. Sud shodno tome zaključuje da miješanje u aplikantovo pravo na slobodu izražavanja nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“.

    Ovaj nalaz čini nepotrebnim da Sud ispituje da li je iznos novčane kazne u ovom slučaju bio srazmjeran cilju kojem se težilo.

    Stoga je došlo do povrede člana 10. Konvencije.